Dragi moji !

Bila je 2012. godina, kasna jesen, kada sam prvi put ugledala vaša mala lica. Kucnula sam na vrata vašega razreda, učiteljica mi je otvorila vrata a iz školskih klupa virile su male krezubice, pomalo iznenađene mojim ulaskom.

“Volite li vjeronauk ? ” upitala sam.

” Ja ne volim!”

Naprosto šokirana odgovorom upoznala sam te tada, Andrea. I naravno dala sam si zadatak da to promijenim.

Iznenađenim pomalo kiselim osmijehom ispratila sam poglede nasmijanog Mateja (dječaka koji će poslije postati dobri duh cijelog razreda) i odsutnog Ante (crnokosog, crnookog jedinca u majke).

Prošla je godina dana i postala sam vaša vjeroučiteljica. Nismo ni slutili da ću za par godina postati i vaša razrednica. I tih par godina je tako brzo prošlo. U poučavanju, smijanju, pjevanju, razmiricama ,šalama ali i prepirkama.

“Znate li djeco tko je moj najbolji prijatelj, koji je star gotovo 2000 godina?”

“Da nije učiteljica Suada?”

Eh, to si , moj svadljivi Antonio, konstatirao u trećem razredu. I tvoje konstatacije, pomalo provokativne, nastavile su se cijelo školovanje.

Zašto ne možeš biti kao Valerija? Tih i dobronamjeran, pouzdan i susretljiv.

Ili kao Martina, ona odmah sve skuži i pri tom ne postavlja bezvezna pitanja.

A nitko ustvari, u cijelom razredu nije kao Anči (Ana Brković). Ona je toliko dobra i tiha ,pomalo je plašljiva pa ju je zato i teško primijetiti u razredu prepunom galamdžija.

Dugo sam se trudila razumjeti što se krije iza tihe osobnosti Nikoline Matković dok na jednoj radionici (koju sam radila sa roditeljima i djecom) nisam upoznala i njenu mamu. Sada znam tko je moja Nina (ista majka svoja), nježna , nenametljiva i vrijedna djevojčica.

Joj, kada se sjetim prvih nogometnih utakmica sa odjelom “b”. Predvodi ekipu Luka Blažević s loptom ispod pazuha, vodi sve dječake za sobom u pobjedu. Tada ni slutili nismo da će briljirati braća Dario i Mario koje sam se trudila , čak i par godina , naučiti raspoznati, makar po osmijehu. A Marija ću zapamtiti posebno jer je postao i predsjednik u 8. razredu.

Moja Josipa, sjećaš li se onog izazova kad si učila prijateljice kako se može, ako pravilno prestaneš disati, pasti (vrlo malo kako si im govorila) u nesvijest.

Sjećam se tvog blijedomrtvačkog pogleda, kada sam te uhvatila u predavanju lekcije. Mala djevojčica , krupnih crnih očiju, stoji i pred padanje u nesvijest od straha, sluša razrednicu koja ju kori.

Mislim da te je i tada tješila Nikolina Kolak koja ti je poslije postala najbolja prijateljica. Nikolina, pristojna , susretljiva, vesela djevojčica kojoj je uvijek falilo makar pola boda do odličnog uspjeha. Ali za mene uvijek odlična.

Kada mi je prvi put na informacije došla Borisova mama, znala sam da sa njim nema šale.

“Ma znaš šta razrednice? Neće se on meni izmaketi , vidjet ćeš ti to! Obećavam ti !”

I nije se izmakeo (kako je krenuo). Ni mami a ni meni. Uvijek spreman pokajati se.

Kada su mi prvi put došle po savjet Ana Grebenar i Tamara (a mislim i predzadnji put) bile su toliko ozbiljne i ustrajne riješiti problem zadirkivanja dječaka, znala sam da se u njima kriju mirne šefice. Voljne pronaći i riješiti problem. Mislim da im moj savjet i i nije trebao jer su već imale rješenje.

Eh, još nisam spomenula Malketa. To vam je učenik sa najviše ispotpisivanih stolica u cijeloj školi. Mal malo ga nagovore na nekakav belaj i onda se on , gotovo punih očiju, pravda da on nije kriv.

Ma i nije kriv. Ni on, ni Dejan. Danijel zvani Malke i Dejan su proveli gotovo cijelo školovanje prepirući se( a tu im je dobro pomagao i Antonio zvani Fuđa). Dejan je samo u stvari bio malo grublji izvana a unutarnjost je mekana i topla. Bit će on momak i pol !

I znate što… Imam vam još puno priča ispričati ali ću ih samo pospremiti u svoje srce i čuvati kao jednu tajnu koja će me uvijek golicati i tjerati da vas se sjetim.

Budite uvijek dobri, pametni i ustrajni u svojim namjerama.

Možda mi i ne vjerujete (jer smo se jednom opasno i posvađali zbog nastupa na Maškarama) , ali…

Voli vas razrednica .